Kakav bi to svijet bio.

I nije me stid večeras pustiti suzu,
zbog djece ubijene u Sarajevu
i presvislih majki,
jer padale su granate
na dječija igrališta
i u parkove.
To nije bio rat ratnika,
to je bilo divljanje ubica
i monstruma, nad nemoćnim.
To nije trajalo dan ili mjesec,
to je trajalo godinama,
ubijanje i kasapljenje ljudi Sarajeva.
I nije me stid
večeras pustiti suzu.
Ljudski je suosjećati
sa onim koji pate.
Male crvene stolice
s lutkama i cvijećem, prazne, bez djece.

Šetam  ulicom Srđana Aleksića u Sarajevu
Nije to ulica šetača,
Nije ulica cvijeća,
Nije ulica zaljubljenih.
Nije velika ulica,
ali joj je ime veliko,
veliko kao srce Srđanovo.
*
O, kako to strano zvuči,
kao dejton,
kao brat protiv brata,
kao kolone prognanika,
kao krici silovanih.
Na mapi
crtali,
nisu nas pitali
za nase uspomene,
za naše avlije
i njive rodne.
Ili rat ili srpska.
O, kako to zlokobno zvuči,
kao nepripadanje,
kao prijeki pogled,
kao mržnja.
O, ljudi, nije zavičaj igračka,
Zavičaj je u srcu,
i mom i tvom.





































Šta uradi crni jadovane,
šta uradi čovjeku,
da čovjek čovjeku postane zvijer.
Nema tih gusala jadovane
koje mogu tvoje zločinačko djelo
da opjevaju kao junaštvo i čojstvo.
Jer crni jadovane, kosti
što ih plodna bosanska zemlja izbacuje proklinju te,
da ti ta skučena duša nikad smiraj ne nađe.
*
Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.
Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.
Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.
*