Topli dom treba svako.

Šta je to tuga?
Ko može da opiše tugu?
Tuga je osjećaj
koji obuzme dušu,
a na lice oslika tužnu facu.
A nekad i suze zaiskre.
Uzdah iz dubina izleti.
I lađe potonule,
sve.
Tuga je misao koja ruši
kule u oblaku.
Tuga je osjećaj
koji ne godi duši.
Tužan sam,
jer ne mogu
da opišem tugu.
A toliko je tužnih ljudi
večeras
u svijetu,
koji nemaju s kim
da podijele tugu.
O tugo moja!

*
Tamo gdje je bilo ljubavi,
bit će je opet.
Onaj ko je volio,
voljet će opet.
Ljubav i mržnja
nisu dva suprotna pola.
Ili voliš
ili ne voliš,
ali nikad ne mrziš.
Ljubav je karakterna osobina,
samo se nekad teže uočava.
Ljubav nije odgovor,
ljubav je inicijativa.
Kad ljubav napusti čovjeka
napusti ga i duša.
A kakva je to duša
bez ljubavi?

*
Ležim, i ništa mi nije.
Kad se sjetim, koliko je gladnih, bolesnih i promrzlih u ovoj noći,
pomislim, pa ja sam sretan,
što samo ležim u toploj sobi.
A da ne spominjem, ostavljene, razočarane, usamljene, tužne i depresivne,
mogao bih pomisliti da sam najsretniji čovjek na svijetu,
koji samo leži i ništa mu nije.
I zato, pustite me da uživam u svojoj sreći večeras,
dok ležim i ništa mi nije.
*
Čime osjećajan osjeća?
Dušom, rekao bi neko.
Gdje se nalazi duša?
U živom čovjeku, kažu.
Da li je neko vidio dušu?
Duša se ne vidi.
Ona se osjeća.
Da bi neko osjetio dušu
mora imati dušu.
A duša, ona je zauvijek.
Ona samo napusti tijelo čovjeka
i onda on ostane bez života.
A kako bezosjećajan osjeća?
Ne osjeća, nema duše kažu.
I kako je bez duše živjeti,
kad ne osjećaš drugu dušu?
Prazno i bezdušno.
Kad ne osjećaš drugu dušu,
kažu, ne osjećaš ljubav.
A ko jednom osjeti ljubav,
Zauvijek je otvorio dušu ,
Otvorio je dušu
ljubavi  između duša.

*
Koliko beskućnika
sanja topli dom
u ovoj hladnoj ledenoj noći.
Zaista je nesretan onaj
ko ga nikad nije sagradio,
kao i onaj koji ga je imao
pa razgradio.
Dom je nešto veliko,
što se čuva
i u što se ulaže, a prije svega
ljubav i strpljenje.
Dom, nije samo kuća i toplina,
dom je više,
dom je prisustvo, sretan pogled,
blaga riječ, rame koje se traži,
išaret, dječija vriska,
vruća pogača,
a napolju ciča zima.
Topli dom treba svako,
i čovjek i žena,
i siromašni i bogati,
jer topli dom se ne kupuje parama,
on je vezen od strpljenja i ljubavi.

Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!

Kažeš jezik različit, istorija različita, kultura različita, 
a živjeli u istim gradovima i selima,
i nije vam trebao prevodilac.

Iste rijeke, ista brda se protežu između vaših kuća,
a vi kažete da ste imali različite istorije.
Jesu li vam ih zapisivali Rimljani, Osmanlije ili Austrougari?

Da li nekome od Bošnjaka, Srba ili Hrvata treba prevodilac da razumije ovo što je napisano?
Hoćemo li polemisati da li je Meša Selimović
bošnjački ili srpski pisac?
Zar da dijelimo slikare što su slikali ista polja
i iste starine?
Što hiljadu godina nije uspjelo silnim zavojevačima,
danas će uspjeti Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

A ista vam je Knjiga data, ali je vi dijelite i
ne priznajete vjeru u jednog Boga,
a dala vam je upute iste,
da razlikujete dobro i zlo,
da činite dobra djela,
da istinu preporučujete.

Ne, vi krvave ratove vodite radi
istorije i vjere, koju ustvari ne vjerujete,
jer da vjerujete vi biste voljeli,
a ne mrzili, pomagali, a ne odmagali,
dobrim djelom upućivali, a ne zločinom opterećivali.

Ne, neću to, jer se ponosim što sam se rodio u Bosni i Hercegovini
i što se osjećam kao dijete te zemlje,
Bosanac i Hercegovac od glave do pete,
a najviše u srcu Bosanac.
I svako ko se tako osjeća brat mi je,
pa bio musliman, pravoslavac, katolik, jevrej....
Živjela nam naša lijepa Bosna i Hercegovina!

Kakav bi to svijet bio.

I nije me stid večeras pustiti suzu,
zbog djece ubijene u Sarajevu
i presvislih majki,
jer padale su granate
na dječija igrališta
i u parkove.
To nije bio rat ratnika,
to je bilo divljanje ubica
i monstruma, nad nemoćnim.
To nije trajalo dan ili mjesec,
to je trajalo godinama,
ubijanje i kasapljenje ljudi Sarajeva.
I nije me stid
večeras pustiti suzu.
Ljudski je suosjećati
sa onim koji pate.
Male crvene stolice
s lutkama i cvijećem, prazne, bez djece.

Šetam  ulicom Srđana Aleksića u Sarajevu
Nije to ulica šetača,
Nije ulica cvijeća,
Nije ulica zaljubljenih.
Nije velika ulica,
ali joj je ime veliko,
veliko kao srce Srđanovo.
*
O, kako to strano zvuči,
kao dejton,
kao brat protiv brata,
kao kolone prognanika,
kao krici silovanih.
Na mapi
crtali,
nisu nas pitali
za nase uspomene,
za naše avlije
i njive rodne.
Ili rat ili srpska.
O, kako to zlokobno zvuči,
kao nepripadanje,
kao prijeki pogled,
kao mržnja.
O, ljudi, nije zavičaj igračka,
Zavičaj je u srcu,
i mom i tvom.





































Šta uradi crni jadovane,
šta uradi čovjeku,
da čovjek čovjeku postane zvijer.
Nema tih gusala jadovane
koje mogu tvoje zločinačko djelo
da opjevaju kao junaštvo i čojstvo.
Jer crni jadovane, kosti
što ih plodna bosanska zemlja izbacuje proklinju te,
da ti ta skučena duša nikad smiraj ne nađe.
*
Kakav bi ti, dobrice, dobrotvor bio,
da ti se strašne misli u riječi nikad nisu pretvorile.
Koliko bi se života spasilo, koliko bi patnje manje bilo,
koliko krvi i suza ne bi poteklo,
koliko mržnje ne bi izđikalo,
koliko nepravde ne bi duše razaralo.
Kakav bi to svijet bio,
da se te tvoje otrovne misli u riječi ne pretvoriše.
Koliko bi radosti i ljubavi teklo,
ovim našim lijepim predjelima.
Ali u tebi, dobrice, pokajanja nema,
za sve strahote koje tvoje zle riječi pokrenuše.
*

Biti Bosanac nije lahko...

Kad kažem Bosanac, mislim na dobrog čovjeka. Kad kažem Bosna, mislim na državu dobrih ljudi.

Granice na Zemlji su izmislili osvajači, nisu Bogom date i za ljudsku dobrotu nisu važne.

Šta mislite kakav bi odjek nastao da milion Bosanaca vikne: Bosna! I zato, nemojte se ustručavati da govorite za Bosnu. Sa svakom novom riječi naša snaga raste.

Pokušali su izbrisati tragove Bosne, i nisu uspjeli. Tragovi Bosne se nalaze u svakom njenom kamenu, u svakom njenom pejzažu. I uvijek nanovo ga gledaš i uvijek nanovo se diviš. Jer to je Bosna, da se brani od skučenih duša ljepotom.

Bosanska sevdalinka, bosanski ćevapi, bosanska kahva, bosanski lonac, bosanski merhamet, bosanska duša, bosanski humor i hercegovački prkos,... i šta još.

Ko otkrije kako mržnju pretvoriti u ljubav, spasit će Bosnu. Šta, Bosnu? Spasit će cijeli svijet!

Biti Bosanac nije lahko, valja cijelu Bosnu nositi u srcu, gdje god bio, a ona teška, k'o stećak.

Nema velike razlike u vjerama u jednog Boga. Ima samo razlika među ljudima, dobri i zli. I upravo je uloga vjerovanja da uputi ljude u razlikovanje dobra i zla. Jer ljudi u sebi nose zlo, i moraju se stalno truditi da ih ne obhrva.

Nakon svega što se dešavalo u Bosni i Hercegovini, moralan čovjek može samo da se stidi svrstavanja u nacionalne torove.

Banja Luko i ta tvoja sela...lijepi li su Mostarski dućani..Sarajevo divno mjesto...Gornju Tuzlu opasala guja...kolika je u Prijedoru čaršija...a što mi se Travnik zamaglio...u lijepome starom gradu Višegradu...da sam ptica i da imam krila šeher Bosnu svu bih preletila. Naša sevdalinka pjeva o Bosni stotinama godina, i svi je Bosanci vole, bez razlike.

Samo kroz zajedničku osudu zločina i sagledavanja nesretnih zbivanja iz bliske prošlosti, bit ćemo bliži jedni drugima, bit ćemo bliži napretku u našoj Bosni i Hercegovini. Komunicirajmo da to postignemo. Svaki će se napor isplatiti.

Dok god smo zarobljeni u prošlosti, nećemo naći put oporavka. Nesreće koje smo preživjeli čine našu sadašnjost gorkom, a budućnost beznadežnom. Zar će nam cijeli život proći u ovom sivilu. Da li je do nas, da učinimo prvi korak i da progutamo poneku neprijatnu knedlu, radi boljitka, ne možda našeg, ali sigurno naše djece. Dozovimo se dragi Bosanci i Hercegovci, dozovimo se pameti.

Neka nas tuga Srebrenice nadahne da budemo bolji ljudi, a ne mržnjom i snom o osveti. Neka nas bol Srebrenice učvrsti na putu istine i pravde. Budimo svi do jednog graditelji boljeg društva, društva u kojem nikad iskrivljeno stanje svijesti neće postati vodeća ideologija, društva koje će biti osjetljivo na bilo koji vid nepravde.

Ko to može u ime žrtava oprostiti zločin? Za ranjenu bebu sa amputiranom nogom? Za silovanu sestru? Za ubijenog brata? Za zaklanog oca? Ko to može braniti zločinca?

U čovjeku, prepoznaj čovjeka! Nikad kolektivitet. Jer, šta je Bošnjak naspram duše od čovjeka? Jer šta je Srbin naspram ljudine? Jer šta je Hrvat naspram dobričine? I zato budimo, dobri ljudi bosanski!

Nacionalista se odlikuje skučenom dušom, u kojoj se nalaze otrovi lošeg karaktera. Ne dao Bog da ti duša bude skučena.

Činjenice o stanju u Bosni vode u pesimizam, ali razum kaže da ovo stanje nije normalno i nije ljudski razumno, podjela i mržnja nisu sreća ni za one koji to nose u svojoj glavi, argumenti su labavi, dovoljno je da se pojave razumni tumači događaja koji su doveli do ovih stanja i da se stvari ukažu drugačijim od slike koju su stvarale crne propagande dvadeset godina, i danas ih stvaraju.

I svaki put sjetimo se i svih drugih srđana, dobrih ljudi, koji svoje živote izgubiše u zaštiti ljudskosti, a njihov čin osta nezabilježen u zlim vremenima divljanja iskrivljene nacionalističke svijesti. Neka im je svima vječni mir i rahmet. I neka budu uzor mladim pokoljenjima.

Šta je to što potkopava Bosnu, što se protivi Bosni?
Nisu to entiteti, nije ni Dejtonski Ustav. To je nacionalizam i na njemu uspostavljena korumpirana i pohlepna vlast. Nisu to granice na zemlji, to su granice u glavama ljudi, to su podjele kao stanje svijesti, to je laž kao navika da se izvrće stvarnost i narod drži na uzdi

Nama Bosancima i Hercegovcima treba organizovanje ljudi na novim vrijednostima, koji, prije svega, razumiju naše stanje i zbivanja posljednjih nekoliko decenija, objektivno, kao građani svijeta, ljudi, koji univerzalne ljudske vrijednosti prihvataju kao svoje: ljubav prema ljudima, razumjevanje drugačijeg, pravednost, traženje istine, solidarnost,...

Da se ne lažemo.Ovdje već dvadeset godina vladaju dvoličnjaci koji pod lažnim plaštom borbe za narod, religiju, jezik i tradiciju, zadovoljavaju svoje materijalističke pohlepe, ne poštujući nikakve moralne i ljudske norme. I sve to u jednoj siromašnoj zemlji Bosni, prepunoj prirodnih ljepota i ljudi koji ne razmišljaju.

Zlo je korov, a dobrota je cvijeće. Kad zlohudice raznesu sjeme zla, ono se raskoti, pa se godinama ne može iskorjeniti. A u korovu teško niče cvijeće. Trebaju strpljivi vrtlari i mnogo ljubavi da ispune srce kao što je Bosna

Kako neko i danas može biti na liniji nož, žica, kada je sva strava tih simbola do srži osvjedočena?

Oni koji vrijede više, koji znaju više, koji su pošteni, koji vole ljude, koji su prije svega ljudi, dvadeset godina su gurani, od manje vrijednih, pohlepnih, nemoralnih i nepravednih, u zapećak, ne dozvoljavajući im da pošteno rade i da daju doprinos zajednici, svojoj zemlji, domovini.

Govorimo uvijek o dobru.

Strah me da ću zaspati,

a da ne kažem

neku lijepu riječ

za našu Bosnu.

Govorimo uvijek o dobru,

a rijetko o zlu,

ako moramo,

zlo išaretom samo označimo.

Neka nam stalno u spomenu budu

bosanski heroji

poput trebinjca Srđana.

Pričajmo o ljubavi,

a ne o mržnji,

pa će ljubav da se širi

Hercegovinom od kamena,

sunca, mora

i modrih rijeka tkanom.

Zborimo o ljepoti

Neretve, Bune, Bregave,

Rakitnice, Drine, Une,

Bosne, Trebišnjice i Vrbasa,

jer ljepota

pored sreće obitava, pa će sretni biti Bosanci i Bosanke.

Dobrim ćemo privući dobre, jer dobri su Bosanci pravi.

Jer tamo je sevdah...

Idem da sanjam Bosnu,
državu sretnih ljudi!
U snovima ću je sigurno naći,
jer vjerujem u snove,
i svu istrajnost ulažem
u ostvarenje snova.
Nađimo se u istom snu,
dragi Bosanci i Hercegovci,
vi koji volite sve ljude,
vi koji zračite ljubav
kad izgovorite Bosna,
nađimo se tamo,
i znat ćemo da je to pravi put,
jer tamo je sevdah,
jer tamo je ljubav.